Jedna od tema koja se sve više zaobilazi je o logorima smrti. Ako se zapitate zašto se nerado piše o paklu kroz koji su prošli mnogi logoraši, odgovor bi mogao glasiti da se u podsvijesti pokušavaju potisnuti bolna sjećanja na taj period života ljudi u Bosni i Hercegovini. Uostalom, općepoznata stvar je da bivši logoraši vrlo malo, ili gotovo nikako, pričaju o događajima iz logora smrti. Otuda izostaje potrebni pritisak u javnosti, kako bi bivši logoraši ostvarili osnovna ljudska prava, a pravda bila na kraju zadovoljena. U slučaju da se ova pojava ubrzo ne promijeni i njihova krilatica, ”Istinom protiv zaborava”,mogla bi nestati s vremenom.
U prilog navedenoj tezi, svakako, ide na ruku i presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po kojoj su tužbe bivših logoraša protiv entiteta Republike Srpske pale u vodu. Naime, entitet Republika Srpska je u apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine tvrdio da je nastupila zastara potraživanja. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ustanovio je kršenje ustavnog prava i usvojio je apelaciju entiteta Republika Srpska.
U Pravobranilaštvu entiteta Republike Srpske kažu da su odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine obavezujuća za nižestepene sudove u donošenju presuda zbog pravilne primjene člana 376 Zakona o obligacionim odnosima po kome je nastupio apsolutni rok zastarijevanja. Po članu 377 ZOO, na koji se u tužbama pozivaju tužitelji, a koji se vezuje za krivično-pravnu odgovornost, može primijeniti samo prema počiniocu krivičnog djela, a ne prema trećem licu, odnosno prema entitetu Republika Srpska.
Tako su pravosudne institucije države Bosne i Hercegovine uskratile pravo bivšim logorašima nadoknadu odštetnog zahtjeva na ime pretrpljenih tortura po brojnim logorima smrti. Dakle, ništa više bivše logoraše ne smije iznenaditi, pa ni bolna činjenica da su sada žrtve organiziranih ratnih zlodjela, ipak, morale plaćati značajna novčana sredstva. Drugim riječima, umjesto nadoknade pričinjene štete za pretrpljene torture sa trajnim epilogom nanošenja teških duševnih i fizičkih patnji, koje mnogi logoraši nisu preživjeli ili u boljoj varijanti do danas osjećaju posljedice istih, ispostavit će im se račun za „usluge u logoru smrti“. Zaista se radi o apsurdu neviđenih razmjera.
Zar Međunarodni sud pravde u Hagu nije ustanovio da su na prostorima Bosne i Hercegovine izvršeni brojni ratni zločini, udruženi zločinački poduhvati i genocid? Jesu li oni, po definiciji, organizirani ili pojedinačni zločini? Ako su u pitanju organizirani zločini, što je neupitno, treba se zapitati koje su institucije stajale iza njih? U kojem je to segmentu odgovornosti, osim po veličini počinjenih zločina, razlika između koncentracionih logora Manjače i Omarske, ili, Jasenovca i Dachau? Po kojem su to osnovu logoraši iz II svjetskog rata bili obeštećeni? Ko je ta obeštećenja isplaćivao žtvama?
Međutim, to nije sva učinjena nepravda koja se knjiži na račun bivših logoraša. I politika u Bosni i Hercegovini se postarala da bivši logoraši,do danas,nemaju reguliran status u vidu zakona. Bol i nepravda ovu populaciju u kontinuitetu prati od prvih trenutaka sticanja imena „logoraš“. Odgovore na postavljena pitanja morala bi dati aktuelna bosanskohercegovačka politika, na konkretan način da konačno usvoji zakon o logorašima i na federalnom i na državnom nivou.
Nažalost, činjenica da još uvijek ne postoji zakon o logorašima znači da ne postoji ni zvanična procjena broja logora koji su tokom rata 1992-1995. godine postojali u Bosni i Hercegovini. Iz Saveza logoraša Bosne i Hercegovine poručuju da neće odustati od borbe za prava bivših logoraša u vidu zakona, jer se smatra da je u Bosni i Hercegovini bilo 657 logora i oko 200.000 zatočenika, a na osnovu procjena tri udruženja ratnih žrtava.
