Prije sedam godina na današnji dan završio je jedan bogat život. Podsjećanje na Doktora iz naroda, Eniza Šabanovića.
Jedan zid čuva uspomenu.Sijeda kosa, sako, sat, karakteristično spletene ruke.
Pronicljivi pogled živih očiju. Prije sedam godina zatvorena je knjiga koju nismo pročitali do kraja.Toliko je pijeska godina iscurilo u bosanskoj klepsidri.
Na dan kada je umro „najpoznatiji bravar na svijetu“ Josip Broz , u Nebo, u svoju sigurnu luku, otišao je dr. Eniz Šabanović.
Tog 4.maja 2015.godine rastali smo se od jednog dobrog čovjeka.
Doktora koji je čudo od života iskoristio tako da ga pamtimo i pominjemo kao vrijednost grada kome je mnogo dao i ostao skroman u svojoj veličini.
Ljudi su ga voljeli zbog pristupačnosti, skromnosti i jednostavnosti.
Njegova pojava i dolazak maukakvo društvo „oživjela“ bi atmosferu.
Cijenili su ga zbog neposrednosti, dostupnosti, prisnosti i brige, zbog osjećaja za čovjeka i pravdu.
Zbog vrednoće i ustrajnosti u ljekarskom pozivu kao i „slave“ o jednom od najboljih dijagnostičara Krajine.
Na vrhuncima svoje ljekarske karijere prije i poslije rata dr. Šabanovića volio je običan čovjek više nego kolegijalna sujeta; bio je narodni ljekar koji nije glumio pred pacijentom, nije ponavljao stručne medicinske “refrene” da zadivi i zbuni bolesnika, bio je bolećivo jednostavan, naizgled nepristupačan i strog,a u stvari otvoren i blizak svakom kome je zatrebalo.
Bio je duhovit, drag, čak i kad je znao svima nama “držati lekcije”. Razne.
Znao je pričati sa kolegama, predsjednicima, državnicima, biti u visokom društvu sa stilom i etikecijom, a to isto znao je sa pilanskim radnicima ŠIP-a, rudarima „Kamengrada“ , metalcima „ palanačkog Unisa“, pijačarima…
Bio je u držanju gospodin, pronicljivog uma.
Podsjećanje na Doktora nije tugovanje, već priča o tome koliko je doticao živote Sanjana.
Kako je proživio svoje vrijeme sa raznim generacijama ove čaršije i koliko ju je obogatio onakav kakav je bio, jedan od posljednjih aristokrata sanske kaldrme.
I tako dok šušte uspomena kao haljine od muslina, jedan zid u gradu, umjesto institucija i ustanova čuva uspomenu na Doktora.
