Da može i bolje biti u našoj državi Bosni i Hercegovini pokazuje nam primjer jednog malog grada iz Bosanske Krajine, ušuškanog između osam rijeka Sanica, Dabar, Zdena, Bliha, Majdanska Rijeka, Japra, Sasinka i Kozica, a koje se sve spajaju u Sanskom Mostu u glavnu, najljepšu ljepoticu, biser rijeku, rijeku Sanu.
Ekonomsko čudo, kako danas nazivaju Sanski Most i dijele mu atribut uspješne lokalne zajednice nije se desio slučajno. Ko ti to danas išta daje na lijepe oči? Svaki uspjeh popločan je velikim vlastitim odricanjem, ulaganjem u ljude, obrazovanje, infrastrukturu, a za to je potrebna vizija, znanje ali i čist nijet kako bi rekao naš narod. Sanjane je na ovakav pristup natjerala njihova muka, jer su vrlo brzo nakon herojskog oslobađanja ove bosanske kasabe smještene podno planine Grmeč shvatili da se moraju „uzdati use i u svoje kljuse“.
Tako je Sana bila prvi grad u Bosni i Hercegovini koja je nakon 1995. godine sa uspjehom riješila pitanje trajnog smještaja šehidskih porodica, demobilisanih boraca, ratnih vojnih invalida i svih onih koji su bili izbjegli sa svojih prijeratnih ognjišta i koji se nisu imali gdje vratiti jer im je sve bilo spaljeno i popljačkano. Onako kako je bio uspješan vojni strateg u ratu, tako je bio i uspješan vizionar i gradonačelnik Sanskog Mosta u miru, general Mehmed Alagić. Tome svjedoči danas naselje Alagića polje i kuće i zgrade koje su izgrađene na ovoj lokaciji tih godina po okončanju agresije na našu zemlju. Ali i postavljeni temelji za uspješan razvoj lokalne zajednice, a čemu smo svjedoci danas.
Sjećam se jednog intervjua koji je tada dao za jedan od federalnih medija Mehmed, kada ga je novinar upitao, ukazujući diskretno i stidljivo sa pitanjem na sramotno slabu putnu povezanost između Sarajeva i Sanskog Mosta, „da li je Sana daleko od Sarajeva“, na šta mu je general Alagić odgovorio: „Za Sarajevo Sana je daleko, ali za nas Krajišnike Sarajevo je blizo, pet sati vožnje“.
Daleko o glavnog grada države, daleko od centra odlučivanja, sa evidentnim izostankom značajnih razvojih infrastrukturnih projekata za ovo područje, slabom saobraćajnom povezanošću sa centralnom Bosnom, poslijeratni grad Sana, kako Sanskom Mostu od milja tepaju njeni stanovnici, bila je svjedokom masovnog egzodusa njene mladosti u zemlje Zapadne Evrope. Stariji mještani u razgovoru bi znali reći da odlazi i staro i mlado.
Ali onda se nešto promjenilo. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da su zaboravljeni od matice, kolokvijalno nazvanom političko Sarajevo, Sanjani su se pokrenuli i animirali ono u čemu su najbolji. A to je dijaspora. Naime, u Sanskom Mostu ne postoji kuća, a da iz nje neko od familije nije otišao na „privremeni rad, trbuhom za kruhom“ u neku od zemalja Evropske unije. Tako se dešava da danas imamo i treću generaciju Sanjana rođenu u inostranstvu.
Međutim, ono šta je specifično za ove ljude jeste da oni nikada nisu zaboravili ko su i odakle su njihovi pretci došli. Maternji jezik se nije zaboravio pričati, tradicija i kultura se čuvala i baštinila i u inostranstvu, a sada imamo i jedan novi momenat koji je posljednjih desetak godina postao tako očigledan da je zainteresovao i sve značajnije medije iz Bosne i Hecegovine.
Naime, u Sani su se počele otvarati tvornice! Iste one tvornice za kojima su nekada Sanjani išli na Zapad kako bi u njima radili i prehranili svoje porodice. Sada se desio reverzibilni proces tako da su ta proizvodna postrojenja počela da dolaze njima na noge. Šta se desilo? Odgovor je jednostavan. Krajišnik je svojim radom uvjerio vlastitog poslodavca u Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj koliko je dobar radnik. A onda kada je odnos poslodavac – radnik postao odnos uzajamnog povjerenja i poštovanja Krajišnik mu je ispričao za jedan mali grad u Bosni i Hercegovini koji je blizu granice sa Evropskom unijom i u kojem se „isto to što proizvode tu može pokrenuti i organizovati proizvodnja i dole u Bosni“. Svoj obraz i poštenje je založio kod investitora poslodavca, i tako se na najbolji mogući način svojoj Sani odužio. Lokalna administracija je prepoznala trenutak, ukazanu priliku nije željela propustiti i čitavu priču pravno je uokvirila. Postala je servis privredi i ekonomskom razvoju, što i treba da bude u normalnim okolnostima.
Rezultat ovog spoja lokal patriotizma dijaspore, iskrene želje lokalnih vlasti da zaustave egzodus mladih ljudi i ljubav za rodnim gradom rezultirali su da ovih dana Sanski Most je mjesto održavanja događaja pod nazivom Dijaspora forum. Ovaj susret je okupio najbolje od najboljih koji su porijeklom iz ovog grada, a značajne poslovne i političke uspjehe su ostvarili van Bosne i Hercegovine. Sumirali su se dosadašnji ostvareni rezultati, ali i prezentirali planovi i potencijal za budućnost. Recept koji je primjenjen u Sani, sada se nastoji prenijeti i na ostale bliže lokalne zajednice Kozarac, Ključ, Bosanski Petrovac.
Svedočim i lično susretima sa našim ljudima koji žive i rade „napolju“ kako u posljednje vrijeme, posmatrajući ove ekonomske aktivnosti koje im se de facto dešavaju pred očima, sve više glasno govore i iznose ideju povratka u svoj Sanski Most. Svjedočim i tome da dosta ljudi iz drugih gradova Bosanske Krajine dolaze i zasnivaju radni odnos u Sani. Traži se soba više za iznajmljivanje. Vrijeme pred nama će pokazati u kolikom obimu će se ovaj povratak zaista i realizirati. Za sada je uspjeh da generacije mladih ljudi koji završavaju srednje i visoko obrazovanje sada imaju opciju i mogućnost zaposlenja i u svom rodnom gradu, a to je veliki pomak za jednu malu lokalnu zajednicu.
Tako da znate kada drugi put budete čitali o Sanskom Mostu, jedinstvenom gradu smještenom na devet rijeka, kao ekonomskom čudu, budite uvjereni da to nije čudo. To je ljubav građana Sane prema svome gradu i svojoj babovini. Ono kako su nam krajišnici u agresiji na našu državu pokazali kako se brani i čuva domovina, pokazuju nam i sada nakon trideset godina u miru kako se gradi svoja zemlja. Ja mogu samo dodati da je sve do nas samih. I za uspjeh i za poraz sami smo krivi.
dr. Nermin Alihodžić
